Balavac obični,nije šlangić kao njegov prugasti rodjak.Po ledjima je tamnomaslinast,po tijelu ima pjege,a koža mu je sluzava i pokrivena oštrom,sivom krljušti.Prednja i zadnja ledjna peraja su mu srasla i jako je bodljikava,a i škržni poklopci su mu bodljikavi.Naraste do 25 cm.,a hrani se sitnom ribom,crvima i insektima.Lovi se najčešće na glistu i zbog proždrljivosti,udar mu je jak.Mrijesti se u martu i aprilu,a ikru izbacuje u pličacima po kamenju i vodenim biljkama.Meso mu je ukusno,a naročito dobro za riblje čorbe.

Balavac isprutani ima duguljasto tijelo,na ledjima bodljikavo ledjno peraje,ledja su mu tamnozelena,bokovi rumenkasti,a trbuh sivo bijel. Ledjno peraje mu je dugačko i vezano od početka ,pa do kraja ledja.Duž tijela ima tri-četiri tamne pruge,po kojima je dobio drugi dio  imena.Po tijelu ima sitnu, oštru krljušt,i jako je sluzav.Po tome je dobio prvi dio imena.Naraste do 30-ak cm., ima dobro meso,a najbolje se hvata na glistu.Mrijest mu je u aprilu i maju.

Ova mala riba, prosječne dužine od 10 cm, a maksimalne 25 cm, koja liči na mladog bandara, može se naći širom Evrope. Pripada familiji grgeča. Ima dva dorzalna peraja koja su potpuno spojena što ga razlikuje od bandara čija su dorzalna peraja razdvojena. Oči su mu velike i purpurne boje. Telo mu je maslinasto-zeleno prošarano tamno braon tačkama poredanim u redove na leđima, bokovima, repu i dorzalnim perajima.

Skriva se u najdubljim delovima sporih tekućih rijeka i kanala, dok ga u mirnim vodama skoro i nema. Aktivan je u toku dana. Živi u malim jatima koja polako pretražuju dno u potrazi za hranom. U prirodi se najčešće hrani insektima, mladim amfibijama, crvima i larvama. Mada balavac ne spada u grabljivice, veći primjerci mogu jesti vrlo sitnu ribu.

Balavac postaje polno zreo sa tri godine. Pari se u aprilu ili maju kada se temperatura vode popne na 10 do 15°C. Ženka je u stanju da položi do 100.000 jajašaca koja se lijepe na biljke i kamenu podlogu. Nakon izvaljivanja mlađi, dvanaestog dana od mrijesta, mlađ ostaje u dubokoj vodi. Raste izuzetno sporo, pa većina balavaca ne poraste više od 8 cm za dvije godine. Može živjeti do devet godina.

ALOHTONA vrsta. Unos bezribice izazvao je znatne promjene u zajednicama riba. Ta mala ribica iz Japana najprije je uočena kao pridošlica u Kini. Oko 1960. godine iz pokrajine Yang Tse Kiang unesena je u Rumunjsku. Točan datum unosa u našu zemlju nije poznat, ali se pretpostavlja da je 1970-ih godina već bila prisutna u našim vodama. Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća nadena je u svim ribnjacima i u nekim otvorenim vodama. Danas naseljava gotovo sve vode jadranskog i crnomorskog sliva Hrvatske, a pronadena je skoro u svim vodama gdje je provedeno poribljavanje šaranom. Promjene i prilagodbe ribljih zajednica tek će uslijediti. U najvećoj su opasnosti endemske vrste koje nastanjuju vodotoke jadranskog sliva jer u tom slivu ne postoje prirodni grabežljivci koji bi mogli uništiti bezribicu.

Usta su gornja (supraterminalna). Bočna linija je ravna i sadrži 34-38 ljusaka. Max veličina: 4-6 cm, maximum 7 cm.

Mrijesti se tijekom ljeta pri temperaturi vode između 21-26°C. Hrani se beskralješnjacima, posebice planktonskim račićima

Poznat je i pod imenom bijeli tolstobik. Tijelo je visoko i izduženo sa širokom glavom. Naraste do 1 metar, težine oko 30 kg, a doživi starost do 15 godina. Tijelo mu je visoko, robusno i bočno spljošteno. Bijeli glavaš najčešće naseljava tople, sporotekuće i mirne vode s dosta vodene vegetacije i fitoplanktona koje filtrira kroz branhiospine na škrgama.

Ovisno o klimatskim uvjetima spolno sazrijeva između 4. i 7. godine. Kod nas se prirodno ne razmnožava.

Bjeloperajna krkuša (Romanogobio vladykovi) nastanjuje rijeke dunavskog slijeva. U Crvenoj knjizi uvedena je pod nazivom Gobio albipinnatus i dodijeljena joj je kategorija nedovoljno poznate vrste (DD).

Nastanjuje glavne riječne tokove gdje je voda duboka a struja polagana i na takvim je staništima uobičajena vrsta. Ugrožavaju je regulacije vodotoka i zagađenja, te gradnja brana na rijekama.

Nastanjuje rijeke, dobro oksigenirane i ne previše hladne, još bolje ako imaju podvodno bilje. Živi u donjim dijelovima glavnih tokova rijeka, sa srednje jakim strujama. Može doći i u jezerima i umjetnim jezercima sa izrazito čistom i oksigeniranom vodom. Živi u plovama. To je bentička vrsta koja se hrani faunom dna ( mali račići, crvi i ličinke kukaca ). Vrijeme mrijesta varira ovisno o klimatskim uvjetima. U reproduktivnom periodu ogranci odlaze u područja mrijesta, smještena u plitkim vodama, ponekad dubokim samo nekoliko centimetara. Ženka polaže par tisuća jaja na kamenje ili biljke.

Živi u srednjim i donjim tokovima rijeka. Rasprostranjena je u rijekama Dnjestar, Don, Volga i u pritokama Dunava. U Hrvatskoj živi u vodama Dunavskog sliva.

Bodorka (Rutilus rutilus) је riba koja pripada obitelji Cyprinidae. Nastanjuje i rijeke i jezera i vrlo je prilagodljiva riba.

Karakteristike bodorke su krupne srebrnaste ljuske koje se lako čiste i kojih ima 42 do 45 komada po bočnoj pruzi (koja je jako naglašena), bokovi su srebrnastosjajni, prema leđima smeđasti; odozdo je bijela, peraje su žute, zavisno od temperature vode, kada prelazi u narandžasto-crvenu boju, pogotovo u zimskim uvjetima kada je voda hladnija, dok joj je oko zlatno-žute boje sa karakterističnom mrljom u gornjem dijelu oka pa joj odatle i potiče jedan od naziva, zlatooka.

Iris oka je crven. Trbušna i analna peraja su ponekad žuto-narandžaste boje, a ostala uglavnom sivosmeđa. Usta su kosa, skoro završna. Tijelo bodorke je lagano spljošteno bočno, ali je produženo. Leđa su joj crnkasta sa plavim ili zelenkastim odsjajem. Bokovi su sivosrebrnasti. Leđna i repna peraja su zelenkasto-sive. Grudne peraje su blijedozućkaste, a trbušna crvena. Leđna peraja se nalazi uspravno nad trbušnim perajama. Ispod podrepnih peraja nema nabora (grebena); To su boje obične riječne bodorke kojih ima nekoliko varijanti u zavisnosti od uzrasta i okoline u kojoj živi. Može dostići težinu do jednog kilograma. U većini slučajeva, ne prelazi dužinu od 30 cm i težinu od 600 g. Veći primjerci su izuzetno rijetki, dostižu do 45cm i 2,1kg. Živi oko 18 godina.

Bodorka je rasprotranjena od Pirineja pa sve do Urala, nastanjuje sve vode, tekućice i jezera. Može se naći i u bočatim vodama i pastrvskim vodama. Kod nas je rasprostranjena u vodama dunavskog sliva.

Bodorke se hrane i biljnom i životinjskom hranom, od mekušaca, ličinaka, kukaca, do algi, biljnih izdanaka, mahovine.

Mrijesti se od travnja do lipnja kada je temperatura vode iznad 12°C. Mijresti se u travnatim ili šljunčanim područjima, ali uvijek u plitkim zonama, ne dubljim od jednog metra i često uz obale. Sve ženke iz istog jata polažu jaja istovremeno na istom mjestu. Plodnost jedne ženke je od 5000 do 100 000 jajašca. Desetak dana nakon oplođenja iz jaja izlazi mlađ. Tokom posebno toplih godina bodorke se razmnožavaju dva do tri puta godišnje. Rast mlađi je spor pa treba čekati i do tri godine i veličinu od 15 cm da bi potomstvo počelo sa razmnožavanjem.

Bolen (Aspius aspius) — vrsta je slatkovodne ribe porodice šarana (lat. Cyprinidae), roda boleni (lat. Aspius) — reda šaranki (lat. Cypriniformes).

Bolen općenito pripada najvećim ribama cijele porodice: svojom uobičajenom težinom 2–4 kg, ali često dostiže gotovo 70 centimetara duljine i 8 kg težine, neki čak duljinu 120 cm i 12 kg. Prilično široka leđa ove ribe (dvostruko od širine tijela) su modrikasto‑siva, bokovi tijela srebrni s modrikastim sjajem, bijeli trbuh, leđna i repna peraja su sive i plave nijanse, a ostale su svjetlo‑sive boje s crvenkastom primjesom, žute oči sa zelenom prugom na gornjoj polovici, ima velika usta. Repna i leđna peraja u bolena su vrlo jaka i široka, i dok iskače iz vode, širi ih i čine se još većima.

Zadržava se oko ušća rukavaca i u jezerima povezanim s rijekama. Mlade ribe žive u jatima, a starije samotnjački.

Živi oko 10 godina .

Najveći ulovljeni primjerci su u Kupi 10 kg, u kanalu Kupa-Kupa 7 kg, u Savi 15 kg

Bolen je rasprostranjen u gotovo svim velikim i srednje‑velikim rijekama koje utječu u Sjeverno, Baltičko, Crno, Kaspijsko i Azovsko more, a nedavno je također pronađen u Sir Darji, Amu-Darji i Zeravshanu (A. erythrostomus). U Sibiru, međutim, nema bolena i općenito on pripada isključivo zemljama središnje Europe: pronađen je u cijeloj Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, a u Francuskoj, Engleskoj i južnoj Europi nije pronađen. U Rusiji bolena nema samo u rijekama koje teku u Bijelo more i Arktički ocean te njegova sjeverna granice prolazi u južnoj Finskoj, u Kareliji, gdje dolazi do jezera Onjega, mada se još susreće u jezeru Ladoga. U Baltičkim zemljama, također Poljskoj, bolen je još uvijek prilično rijedak i uglavnom ova riba pripada slivu Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ona je samo još mnogobrojna u Uralu, Volgi i njezinim glavnim pritokama, također u Kuri, Dnjeparu; u Dnjestaru i Bugu već su malobrojni. U malim, barem manjim, rijekama i malim jezerima bolen se ne susreće. Iz Volge, on povremeno dolazi u jezero Seliger, nailazi se također u Ladoškom jezeru, Iljmenu i Pskovskom, no i to vrlo rijetko.

U ustajalim barama bolen se uopće ne pojavljuje, jako rijetko, slučajno, zamjećuje se u poplavljenim jezerima, ali vrlo dobro se razmnožava u gotovo ustajalim izvorskim jezercima, ako je tamo bio nasađen. U ovu grupu spadaju, na primjer, ribnjaci u blizini samostana. Na takvim lokacijama, mali i srednji boleni mogu se vidjeti u cijelim jatima; u rijekama ta riba vodi samotnjački način života, a nalazi se u malim jatima samo prije zrelosti, do 3‑godišnjeg ili čak i 2‑godišnjeg uzrasta; samo na zimovanju, koje je u dubokim jamama, može se naći nekoliko desetaka bolena. Vjerojatno se oni pojavljuju pred zamrzavanjem rijeke i pod ledom gotovo ništa ne jedu.

Sa zimskih staništa boleni izlaze, vjerojatno s prvim proljetnim prirastom vode, zajedno sa jezom, jer se mrijesti malo kasnije od njega, a ponekad gotovo istovremeno. Iako se diže vrlo visoko, ne voli zalaziti na mrijest u male rječice, poput jeza, te izbacuje jajašca u plićacima. Samo u ovo vrijeme može se vidjeti na desetke velikih primjeraka, a i onda tek rijetko, zato što se vjeruje da se ove ribe mrijeste u parovima. To je indirektno potvrđeno promatranjem Terletskog, koji je lovio u proljeće jako ranjene bolene s izbitim ljuskama i krvavim podljevima, te budući sam svjedokom borbe mužjaka bolena, sugerira da su te rane nanešene tijekom posljednjih dvoboja zbog ženki.

Bolen je posve dnevna riba. On voli svjetlost, prostor te počiva na dnu i na dubini samo noću.

Bolen je tipični površinski lovac i preferira brze tekuće vode s jakim strujama. Plijen bolena uglavnom su uklije, klenovi i krkuše, ovisno o terenu, i to: prve u mirnim i dubokim bazenima, druge na brzim plićacima, a posljednje na pješčanim sprudovima.

Tipični je grabežljivac, koji krstari uz rubove lopoča ili granja u vodi u potrazi za neopreznom ribom. Često se zalijeće u jata sitnih riba udarajući ih tijelom i repom. Uplašene ribice skaču na sve strane. Kad ponovo padnu u vodu za trenutak gube orjentaciju i tad ih on zgrabi. Nema zubi pa je u lovu slabo uspješan. brzacima i brzim strujama svoj plijen sačekuje u zasjedi, zaklonjen iza nekog kamena ili prepreke. Ribice koje uđu i pokušaju plivati uz struju su spore. Tada munjevito napada. Hrani se u glavnom sitnim ribama, žabama i pticama što žive uz vodu.

Mrijesti se između travnja i lipnja, ženka ima od 80 do 100 tisuća jajašaca, što vrijedi samo za male primjerke, oko 1,2 kg, koji se mrijeste prvi put. Naizgled, to su trogodišnjaci.

Mužjaci se razlikuju od ženki, kao i uvijek, manje su veličine i debljine, osim toga, kod njih na cijeloj glavi, gotovo na svim ljuskama i na prsnim perajama se zamjećuju granulaste kvržice.

Mriještenje bolena odvija se vjerojatno danju, poput jeza, isto kao i on je dnevna riba. Izbacivši jajašca boleni, iscrpljeni dugim zimskim postom i mrijestom, izuzetno su slabi i teško će uhvatiti bilo kakvu zdravu ribu, no oni se sada počinju vrlo pohlepno hraniti crvima, zato su često uhvaćeni na dnu, i ne pokazuju gotovo nikakav otpor.

Vrlo ukusnog bijelog mesa, ali ima puno kostiju. Kod većih primjeraka kosti je lako ukloniti jer su velike.

Crvenperka (Scardinius erythrophthalmus) — vrsta je slatkovodne ribe porodice šarana (lat. Cyprinidae), roda crvenperke (lat. Scardinius) — reda šaranki (lat. Cypriniformes).

Poznata je i pod nazivima: Crvenookica, Jandroga, Rdečeoka.

Crvenperka ima visoko i bočno prilično spljošteno tijelo, njezino ime dolazi od jarko crvenih peraja, koja pojačavaju boju od korijena do vrha. Prsna i leđna peraja su obično više narančaste, ali općenito boje i intenzitet boje ovisi o sredini u kojoj žive ribe. Ova vrsta ima mala i prema gore usmjerena usta, oči su žuto crvene boje.

Crvenperka može narasti do veličine od oko 45 cm.

Crvenperka je bento-pelagička slatkovodna riba, široko rasprostranjena u Europi i srednjoj Aziji, oko bazena Sjevernog, Baltičkog, Crnog mora, te Kaspijskog i Aralskog jezera.

Crvenperka voli čistu vodu bogatu biljkama. Ona se također hrani na vodenoj vegetaciji, kada temperatura prelazi 18 °C. Lovi živi plijen u gornjim slojevima. Ona voli mezotropičke vode, dok se ponekad nalazi zajedno sa grgečima u vodama koje su siromašne hranjivim tvarima.

Mrijesti se od travnja do srpnja, kod temperature vode od 18 °C. Ženka ima od 100 do 200 tisuća jajašaca.

Crvenperka je cijenjena riba u nekim mjestima, ali ponekad ima blagi okus po blatu. Prženi Crvenperka (tencas fritas) je jedno od nekolicine tradicionalnih jela na temelju ribe Extremadure.

Dvoprugasta uklija (Alburnoides bipunctatus) naseljava potoke i brdske rijeke sa dobro oksigeniranom i brzom tekućom vodom te se na takvim mjestima može naći u velikom broju. U Hrvatskoj dolazi u vodama dunavskog slijeva. U Crvenoj knjizi slatkovodnih riba Hrvatske nalazi se u kategoriji najmanje zabrinjavajućih vrsta (LC), a na ILUC-ovom popisu je nema. Također nije zaštićena pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama.

Tijelo dvoprugaste uklije je visoko i bočno spljošteno, glava srednje velika, obično je dugo od 10 do 12 cm. Duž bočne strane nalazi se tamna linija, sastavljena od dva reda sitnih tamnih točkica. Ta linija dijeli trbuh od leđa.

Hrani se planktonskim i bentoskim organizmima, kukcima s površine a ponekad i algama.

Spolno sazrijeva u drugoj godini, mrijesti se parcijalno od početka svibnja do srpnja u tekućoj vodi koja je bogata kisikom. Ne živi duže od pet godina.

gavčica (Rhodeus amarus sericeus), riba iz por. šarana (Cyprinidae), reda šaranki (Cypriniformes). S leđne strane sivozelena, na bokovima i trbuhu srebrnkasta, duga 6 do 7 cm. Nastanjuje mirnije vode srednje i ist. Europe te Sibira. Hrani se sitnim pridnenim životinjama i biljem. Tijekom mriješćenja ženka do 5 cm dugom leglicom ubaci ikru u škržne listove slatkovodnih školjkaša, među kojima se razvijaju mladunci. Nazivaju je još gavica, platičica, gorka pljucavica, okruglica i dr.

Klen (Squalius cephalus) је slatkovodna riba koja pripada obitelji Cyprinidae. Ima izvrsnu sposobnost prilagodbe tako da nastanjuje i tekućice i jezera.

Klen ima vretenasto snažno tijelo, prilagođeno plivanju i u pojačanim vodenim strujama. Pokriven je velikim ljuskama označenim crnom trakom. Glava mu je masivna s okruglom njuškom koja natkriva široko rasječena usta. Repna peraja mu je široka i nazubljena, a trbušne su okomito postavljene nad leđnu peraju. Klen mjenja boju prema obojenosti vode, trbušna zona mu je bijela, peraje su mu sivkaste, osim analne i zdjelične koje su narančasto-crvene. Dužina mu varira od 30 cm do 70 cm, prosječno je težak 500 grama, a može narasti i do 4 kilograma.

Klen živi u tekućicama, svježim ali ne i hladnim, nalazimo ga u srednjim tokovima rijeka, jezera, kanalima i pješćarama. Zimi, klen se smješta u mirne zone blizu vodenih struja, uz šuplje obale, u proljeće klen se kreće dijelovima obale gdje raste vodeno bilje. Ljeti se smješta u zasjedu blizu površine, najčešće u sjeni. U jesen vrtlozi i potopljene prepreke omogućuju mu da najveći dio dana probavi u prehranjivanju. Klen je rasprostranjen po čitavoj Europi, osim u Skandinaviji.

Klen je svejed hrani se svime što može naći, od mekušaca, ličinka, kukaca, do organskih odpadaka, voća i mahovine. Klen je specifičan po tome što voli miris sira, pa se mamac poprska aromom sira. Veći klenovi hrane se u velikoj mjeri i različitim vrstama manjih riba.

Klen se razmnožava između travnja i lipnja, kada temperatura vode dostigne 15°C uz kamenite obale s umjerenim do brzim protokom vode. Mužjaci postaju spolno zreli s 4 godine a ženke s 5. Ženka polaže od 50.000 do 200.000 jajašca u plitkim zonama bogatim kisikom i čista dna. Ikra se lijepi na stabljike, kamenje i ostali dio dna i vali poslije 8-12 dana. Mlađ raste sporo i hrani se planktonom i vodenim biljem. Mužjak u vrijeme parenja ima življe boje i prekriven je svadbenim točkama po tijelu i glavi.

Krkuša (Gobio gobio) — vrsta je slatkovodne ribe porodice šarana (lat. Cyprinidae), roda krkuše (lat. Gobio) — reda šaranki (lat. Cypriniformes).

Poznata je i pod nazivima: Pesjak, Brkaš, Globoček, Puzak i Sedrak.

Tijelo je cilindrično s velikim ljuskama. Ima dva mala brčića, koji se nalaze u kutovima usta i mesnate usne. Krkuša u prilično rijetkim slučajevima, dostiže do 20 cm u dužinu i debljinu palca, kao, na primjer, u središnjoj regiji Volge, najvećim dijelom ne više od 13 cm, uz maksimalnu težinu od oko 30 grama. Štapićasto tijelo, bez sluzi s gornje strane zelenkasto‑smeđe i prekriveno plavičastim ili crnkastim mrljama koje se ponekad sa strane spajaju u obliku tamne trake. Trbuh žućkast, srebrnast, leđna i repna peraja pokrivene sa tamno‑smeđim mrljama, koje se obično nalaze u nekoliko pravilnih redova. Sve su peraje sivkaste. Ima žute oči.

Doživi najviše 8 godina.

Izgledom je vrlo slična europskim vrstama roda mrene (lat. Barbus) ali:

• Ima samo dva brčića oko usta, s mesnatim usnama
• Veličine su puno manje (najviše 15–20 cm, prosječno 8–10 cm dužine)
• Glava je razmjerno mnogo veća, s ustima u trbušnoj razini
• Leđna i repna peraja su pjegave i tamno prugaste, dok prsne i trbušne peraje te podrepna peraja nemaju mrlja ili imaju neznatnu za podlogu, njihova boja varira od krem do crvenkasto smeđe.
• Karakterističan izgled: zelenkasto‑siva leđa, sa strane srebrno zelenkasto‑žute boje s nizom velikih okruglastih crnih točaka, trbuh bijel ili srebrn.

Vrsta ima širok areal od Pireneja do sibirskih obala Tihog oceana.

Rasprostranjenost u Europi pokriva cijeli kontinent s iznimkom: Iberijskog poluotoka, središnje i južne Italije, Grčke, Dalmacije, Škotske, Islanda, središnje i sjeverne Skandinavije te Male Azije.

Živi po mogućnosti s kisikom bogatim vodama, čistim, plitkim s određenom strujom i pješčanim ili šljunčanim dnom, u području šarana, mrena, pastrva i lipljena — uvijek pri dnu.

Krkuša je društvena riba i voli živjeti u skupinama od nekoliko desetaka jedinki, ali je uglavnom grupiranje u jatu prilično otvoreno. Pojavljuje se u brzo tekućim, ali također i stajaćim vodama sa šljunčanim i pješčanim dnom obraslim vegetacijom. To je sjedeća vrsta koja ne čini duge migracije u rijekama koje nastanjuje.

Krkuša je sposobna za emitiranje cičavih zvukova, što je način na koji ribe komuniciraju jedna s drugom, varira sa stupnjem aktivnosti i temperature te neovisno o sezoni reprodukcije.

Isključivo mesožder, hrani se kukcima i ličinkama, račićima i mekušcima. Normalno aktivne tijekom dana, ali ako su uznemirene, posebice od predatora, one mogu odgoditi svoju aktivnost na razdoblja kada je intenzitet svjetlosti slab.

Ženka polaže oko 2000 jajašaca od svibnja do lipnja pri temperaturi vode od 12–18 °C između kamenja i vodene vegetacije. Jajašca se ispuštaju iznad podloge i nošene strujom tonući do dna lijepe se za podlogu te traje i do 4 tjedna, dok se mladi izlegu, hrane se planktonskim rakčićima. Larve i mlađ su bentičke te preferiraju šljunkom‑bogata pješčana staništa i slabu struju.

Krkuša se često koristi kao mamac za grabežljivce. Ona je već bila unesena u mnogim vodama koje bi jedva dosegla (npr., Lunzer Jezero, oko 1970.) — Kao riba za prehranu, ona je nešto pohana i pržena u tavi, vrlo ukusna. Zbog svoje male veličine rijetko se lovi za prehrambene svrhe. — Za akvarij s hladnom vodom, ona je vrlo preporučljiva.

Veliki pastrvski grgeč često djeluje kao neuhvatljiva riba. Gledate ga kako polako pliva, stoji pod kakvom granom ili panjem, ponekad jurne i nešto proguta, ali - ne grize. U većini slučajeva on lovi plijen pomoću vida, a zbog položaja očiju na gornjem dijelu glave koncentriran je na događanja na površini. Želite li ga uloviti izbjegavajte nagle pokrete, pazite da vam sunce nije za leđima, a sjena na vodi. Krećite se polako i što tiše. Pažljivo gledajte vodu, razmišljajte i nikad ne bacajte varalicu bez veze. Jedan pogrešan pokret ili ubačaj varalice može upropastiti "bass" priliku života. 
Za početak evo nekoliko prijedloga koji će unaprijediti vaš ribolov.

U rano proljeće najveće pastrvske grgeče tražite uz obalu i po plićacima do metar dubine. Na tim se mjestima voda najbrže zagrijava što osim zimogroznih Amerikanaca privlači i njihov prirodni plijen. To su većinom sitne ribe pa je i najbolji mamac za ovo razdoblje mali plivajući plitkoronac dužine od pet do sedam centimetara. Provjereni favorit je Shad Rap, no možete uporijebiti i neki drugi vobler sličnih osobina. Ključ uspjeha je u načinu potezanja. 

Dok puše, veliki grgeči obično potraže sigurnost i mir širokih polja lopoče. Kad vjetar stane često se događa na otvorenoj vodi nema ni jedne ribe, a klasično povlačenje varalica uz rub vodenog gustiša ne daje željene rezultate. Ipak, postoji način kako im i tada možete doskočiti. Budite iznimno mirni, sjednite uz obalu i promatrajte površinu pod lopočem. 
Kada ugledate lagano mreškanje između lopoča, uočili ste cilj. Laganim priborom bacite Sluga ravno na lopoč i povucite ga tako da trećina mamca bude u vodi, a ostatak lagano priljepljen za list. Vrhom štapa podrhtavajte silikoncem zajedno s lopočem na kojem leži. 
Iznenadit ćete se koliko je to zanimljivo grgečima koji se nalaze u blizini. Vibracije će ih prije ili kasnije privući i potaknuti na griz. Odgovoriti treba pravodobnom snažnom kontrom, a ribu vući bez ikakva popuštanja kako se ne bi zaplela u stabljike lopoča.

Patuljasti somić riba je iz porodice Siluridae. Naraste do 30 cm, a životni vijek mu je  5 do 7 godina. Tijelo mu je izduženo, koža je bez ljusaka, glava niska i široka s terminalnim ustima i sitnim zubima. Odgovaraju mu stajaće vode s dosta bilja i mekim dnom. Živi pri dnu u skrovištima, zimi ne uzima hranu. Može težiti do 400 grama.

Spolno sazrijeva između  2. i 3. godine, a mrijesti se tijekom svibnja i lipnja. Ženka odlaže ikru u pripremljena gnijezda koje mužjak čuva.

Vrlo zanimljiva ribica koja je danas zaštićena a nekada je služila kao izvrstan mamac za soma ili ostale grabljivice.
Poznata po tome da može neozlijeđena izaći iz ptice močvarice nakon što bi je ova slasno konzumirala.
Omiljena je i u akvaristici. Jedna od rijetkih riba koja se glasa (pišti).

Živi u mirnim vodama na dnu. U dnu se može i zakopati da mu viri samo glava. U sušnom razdoblju može se potpuno ukopati u dno i prijeći u neku vrstu ljetnog sna. Može udisati atmosferski zrak kada je niska koncentracija kisika u vodi ili kada se stanište isuši. Mrijesti se od travnja do lipnja. Crvenkasta jaja polaže između biljaka u plitkoj vodi. Ličinke imaju nježne vanjske škrge nekoliko dana poslije izlijeganja. Plodnost iznosi 65 000 – 170 000 jaja po ženki.
Hrani se beskralježnjacima koji žive na dnu, naročito gujavicama, mekušcima i ličinkama kukaca.

PLOTICA (Rutilus pigus virgo) je rasprostranjena po cijeloj Europi. Kod nas se može naći u svim rijekama dunavskog sliva, dok je u jadranskom slivu rjeđa. 

Voli brze tekuće, čiste vode bogate zelenim biljem, gdje živi u većim jatima. Jata su nerijetko pomješana sa jatima škobalja. 

Često se zadržava pri površini vode, mada se uglavnom peca na dnu, jer se tu i hrani. Izuzetak su kamene obale sa kojih pase alge. Hrani se biljnom hranom, kukcima, ličinkama i crvićima. 

Po izgledu plotice, odmah ćemo shvatiti da pripada familiji šarana. Tijelo joj je izduženo, glava mala sa sitnijim očima. Peraja su joj crvenkasta, po leđima je plavozelena do tamnomaslinasta, a bokovi su joj srebrnkasti, a trbuh bijeli. 

Prosječni lovni primjerci su dugi 30 cm i teški 350 g, a kapitalnim ulovom se smatra onaj od 2 kg. Prosječna starost poltice je 15 godina. Mrijesti se u travnju i svibnju, a primjerci teži od 2kg su rijetki. 

Plotica se može loviti gotovo svuda, kako u brzim, tako i u sporim vodama. Najbolje je loviti je sa proljeća u travnju i u jeseni u studenom. Iako nema lovostaja za ploticu, treba imati na umu da se plotica mrijesti u travnju i da svaka tada ulovljena plotica znaći tisuće izgubljenih mladunaca. 

Na brzim vodama ploticu treba tražiti u dubljim dijelovima voda, ali samo tamo gdje ima algi kladofora kojima se plotice rado hrane.

Mrena potočna (lat. Barbus meridionalis) je slatkovodna riba koja pripada obitelji Cyprinidae.

• Latinski naziv: Barbus meridionalis
• Lokalni nazivi: sapača
• Maks. dužina: 25 cm
• Maks. težina: 200 g
• Vreme mresta: od marta do juna

Mrena potočna ima valjkasto i izduženo telo koje se, od analnog otvora prema repu, naglo se sužava. Na leđima ima brojne tamne mrlje koje dosežu sve do bočne linije. Boja tijela joj je modrozelenkasta ili tamno crna. Površina tijela joj je dosta ljigava.

Mrena potočna je rasprostranjena širom Europe, a spada u bezopasne vrste koje kratko žive i to isključivo u čistim, brzim i hladnim vodama, iznad pjeska i mulja. Hrani se larvama i sitnim račićima, rijetko insektima.

Mrena potočna se tokom jedne godine mrijesti u nekoliko navrata, što zavisi od životnih uvjeta svake vode. Sigurno je da na prvo „svadbeno putovanje“, u gornje dijelove potoka, polazi u rano proljeće.

Tolstobik sivi poznat je i pod imenom sivi glavaš. Sivi glavaš ima plosnato tijelo sa širokim leđima. Mlade ribe su jednolično srebrnasto obojene, a kod starijih primjeraka na bočnom i leđnom dijelu nalaze se duguljaste mramorne mrlje. Najduži i najveći primjerci žive u vodama Kine. Sivi glavaš živi u sporotekućim i stajaćim vodama. Hrani se zooplanktonom koje cijedi kroz splet branhiospina na škrgama. Vrlo je plaha riba koja žestoko reagira na naglo uznemiravanje.

Može biti težine od 35 do 40 kg.

Spolno sazrijeva u dobi između 3. i 8. godine.

SUNČANICA (Lepomis gibbosus) je mala riba i danas vrlo brojna u mnogim našim vodama. Dolazi iz južnih dijelova Sjeverne Amerike. 

Zbog svog neobično atraktivnog izgleda prenesena je u Europu kao akvarijska ribica. Ljudskom nepažnjom raširila se po prirodi gdje se izuzetno brzo namnožila, ozbiljno ugrozivši mnoge naše autohtone vrste. Smatra se tipičnim "ribljim korovom". 

Najbolje se snašla u plitkim toplim stajaćim vodama sa puno bilja (jezera Šljunčare), ali se uspjela održati čak i u pojedinim hladnim vodama. 

Tijelo joj je vrlo spljošteno i visokog je trupa. Hrptena peraja joj je dosta dugačka. Plavkastozelenkaste je boje, trbuh je narančast, a brkovi su posuti narančastim pjegama i tankosmeđim točkama. Na škržnim poklopcima ima tamnozelenkaste pjege. Naraste od 10-15 cm.Voli mirne vode s bujnom vegetacijom. Ljeti se drži plićaka, a zimi se povlači u dubinu.

Premda mala rastom (super kapitalci teže znatno manje od pola kilograma) agresivne je naravi i grabljivog ponašanja. Hrani se svim vodenim životinjicama koje može uloviti i progutati uključujući tu imlađ drugih vrsta riba. 

Za razliku od većine europskih vrsta, sunčanice požrtvovano čuvaju svoju ikru i tek izlegle ličinke od većih riba. Zahvaljujući tome, vrlo se brzo množe u vodama gdje je izlovom smanjen broj većih grabljivih vrsta (štuka, som). 

Uklija (Alburnus alburnus) — vrsta je slatkovodne ribe porodice šarana (lat. Cyprinidae), roda uklije (lat. Alburnus) — reda šaranki (lat. Cypriniformes).

Većim dijelom uklija ima dužinu od oko 15 cm, rijetko doseže više od 18 cm i težinu do 60 grama, a od svih drugih s njom srodnih riba lako se razlikuje svojim izduženim, uskim vrlo spljoštenim tijelom, šiljastom glavom te relativno malim ustima s donjom vilicom jako zaokrenutom na gore i veliki broj razgranatih šipčica (16—20) u podrepnoj peraji.

Glava uklije s kosim zakrivljenim ustima, u ljuskama na leđima vidljiva je biserna boja od kristala gvanina.

Uklija je vrlo lijepa, posebno kada se preokreće na suncu i obasjava svoje srebrnaste ljuske. Njena leđa su sivo‑zelena s plavkastim tonom, bokovi i trbuh srebrno‑bijeli visokog sjaja, gornje i donje peraje su sive, samo po sredini osnove, žućkaste, te srebrnaste oči. Ljuske se prelijevaju srebrno‑metalik bojom, odlikuju se svojom nježnošću i slabom nasjedanju na tijelo, koje otpadaju na najmanji dodir ili se lijepe za ruke.

Riba je to, međutim, brojnih varijeteta, koje se razlikuju od svakog manjeg odstupanja u relativnoj veličini tijela, manje ili više kosim ustima, više ili manje tupim nosom, također i brojem faringalnih zuba, kojih je ponekad do 6, u rijeci Narvi, primjerice, pronađen je varietet uklije s kraćim i tupljim nosom, nego u običnih formi, i sa trakama olovaste u boje, koja se protežu bočno od gornjeg kuta škržnog otvora prema sredini repne peraje.

Samo ime uklija, premda može biti izvedeno od ljepljivih ljuski ove ribe, vjerojatno je finskog ili tatarskog porijekla.

Rasprostranjenost obične uklije je mnogo veće nego raširenost drugih vrsta istog roda uklije (Alburnus). Ona se susreće gotovo po cijeloj Europi, osim najjužnijih zemalja, u Rusiji dolazi do Arhangelska, u Finskoj do 65° sj. š. Osim toga, ona je nađena također u Krimu i na Kavkazu, ali je u Sibiru i Turkestanu zamijenjena drugim, njoj srodnim vrstama. Na istočnim padinama Urala (jezero Itkulj), ona dolazi kao velika rijetkost, a prešla je Uralski greben kroz močvare na samom prijevoju s kojeg istječu rječice dva različita riječna sliva — Volge i Oba.

Uklija konzistentno živi u svim kako najvećim rijekama, tako i najmanjim rječicama, pogotovo potocima: ona se može naći kako u izvorima tako i donjem toku. Osim toga, često se pojavljuje u vrlo velikim količinama u protočnim i poplavnim jezerima, u protočnim barama sa čistom i prozračnom vodom i pjeskovitim dnom. Obično ona bira tihu i dovoljno duboku vodu, rijetko živi u brzim mjestima rijeka, te se primjećuje vrlo rijetko u malim jatima. Ona se voli zadržavati oko stupova, mostova, splavi i kupališta, a osobito su mnogobrojne u gradovima oko odvodnih cijevi koje donose razne prljavštine, čak i boje.

U barama i rijekama s obalama obraslim drvećem, uklije rado plivaju ispod visećih grana, ali među travama ih gotovo nikada ne susrećemo, osim mlađa i jednogodišnjaka, koji se često nalaze u površinskim zajednicama. Potonje promatranje, međutim, odnosi se na uklije u ribnjacima. Počevši s odleđivanjem rijeke sve do kasne jeseni kada odlazi u dubinu i skriva se u dubokim jamama, ova riba je zamjećena svugdje u velikom broju, tim više, što se ona još više od drugih drži na vidiku. Bez sumnje, svatko je više nego jednom primijetio, kako je jato uklija brzo bljesnulo u vodi, trepereći svojim svijetlim srebrnastim ljuskama, onda poplave njihova tamna leđa. Obično se zadržava na dubini ne više od 70 cm, kada je vedro vrijeme pliva u najvišim slojevima vode i stalno iskače, progoneći kukce koji padaju u vodu, čak i blizu letećim iznad nje nad površinom. Ponekad, kada cijelo jato naglo iskače iz vode i raspršuje se u svim smjerovima — to je jasan znak da se pojavila grabežljiva štuka, grgeč ili bolen, koji se osobito voli pogostiti uklijama.

U cjelini, to je vrlo živahna i okretna ribica. Uklija je u neprekidnom pokretu i čini se da ni u jednom trenu ne ostaje na miru. Vrlo je proždrljiva i zato je stalno, od jutra do večeri, čak i noću, zauzeta hranjenjem i bacujući se za svakim palim, ili plutajućim zrncem. Njezina glavna hrana, međutim, sastoji se od kukaca, posebice muha i opnokrilaca. Nakon zalaska sunca, kada se oblaci komaraca i mušica roje iznad vode, često možemo vidjeti kako se uklije, sjate plivajući u blizini površine, jedna nakon druge, iskaču iz vode: možda ovim manevrom posredno žele uhvatiti te kukce: komarci ili mušice poprskani padaju u vodu i postaju plijen ribama. Iz tog razloga uklija sve više skače i pliva u ujutro, navečer, prije oluje ili kiše, kada kukci od vlažnosti lete blizu površine vode. Obično uklija pliva neko vrijeme u jednu stranu ili drugu stranu, a zatim se iznenada okreće na bok, savija se, udara po vodi repićem, radi čega iskače nad površinu, opisuje polukrug u zraku i s prskanjem pada natrag u vodu. Osim toga, uklija se često hrani mlađem ostalih ribljih vrsta, posebno bodorke, također jajašcima i zato je se treba pribrojiti štetnim ribama, tim više što je od nje vrlo malo koristi: ona ima neko značenje samo u najvišim područjima velikih rijeka i nebitnim rječicama, gdje je malo drugih, više cijenjenih riba. Međutim, ona možda češće od drugih postaje hrana grabežljivim ribama, te galebova, čigri, plijenora i drugih vodenih ptica, gotovo isključivo se prehranjuju uklijom, koja se češće od drugih zadržava na površini.

Unatoč progonima riba i ptica, i dijelom ljudskim, uklija se svugdje nalazi u mnoštvu, posebno u gornjim tokovima rijeka i malim rijekama. Razmnožava se vrlo brzo i izbacuje svoja vrlo mala i brojna jajašca s dvogodišnjim uzrastom. Mriještenje počinje relativno kasno — na jugu početkom svibnja, a na sjeveru krajem istog mjeseca, čak u lipnju i traje skoro mjesec dana. Za mriještenje uklija zahtijeva dobro je poznato, relativno visoku temperatura vode (14–15 °C), vedro vrijeme i 3–4-dnevno razdoblje, ali ako nastupi loše vrijeme ili hladnoća, mrijest se zaustavlja i nastavlja samo kada opet dođe lijepo vrijeme. Jajašca polaže uvijek u mirnu i plitku vodu, na travu, gustiš, rjeđe na kamenje.

Nema komercijalnu vrijednost, koristi se kao mamac za ribolov veće grabežljive ribe.